Dragi naši blogeri, vrijeme je za novu temu :)
Svi kažemo da cijenimo istinu, ali društvo funkcionira na malim lažima. Postoji li situacija u kojoj je plemenitije lagati nego reči istinu? Biste li radije živjeli u savršenoj laži (gdje ste sretni, ali ništa nije stvarno) ili u surovoj, pa čak i bolnoj istini? Cijenite li iskrenost pod svaku cijenu ili mislite da ju treba dozirati?
Onaj ludi Kant bi rekao da je laž kategorički loša stvar (uvijek treba govoriti istinu) i onda kad se zna da će ta istina imati grozne posljedice. Tipa onaj primjer u kojem se ludom psihopatu koji s nožem traži čovjeka da ga zakolje treba reći istinu. Samo da se zadovolji princip. Mislim reći da je laž kategorički loša stvar bez iznimke ne mogu naći bolju riječ za to nego da to znači govoriti idiotski. Ako govorenje istine poluči neki domino efekt u kojem će ispasti samo zlo (što ne mora biti i u ovako ekstremnom primjeru koji navodim) zar se onda laž ne može uzeti pod pozitivnu stvar? Sve ovisno o situaciji stvari se ne mogu gledati crno-bijelo tako da je moj odgovor da definitivno treba dozirati.
OdgovoriIzbrišiJako dobra tema. Osobno, smatram da je najveći lažljivac onaj koji tvrdi da nikad nije lagao. Napisat ću i ovo...reći nekome istinu isto je kao baciti bisere pred svinje. Mislim, čak sam sigurna da je nekada bolje i ispravnije lagati.
OdgovoriIzbrišiInteresantno je da se mnogi kunu kako vole istinu, iskrenost ali to je daleko od prave istine ali zapravo se ni oni toga ne drže i boje se čuti istinu jer često puta ona zaboli. Neki time i opravdavaju uvrede i svoje ružno ponašanje. Na pr. baš iskrenost često me odvela na pogrešan put na blogu.hr.
Iako sam sada navela dosta loših i negativnih primjera ipak više volim iskrenost ma koliko nekad boljela.
@ Teuta ... Umjesto da puno pišem reći ću tek par riječi. U potpunosti se slažem s ovime što si napisala. Znaš ti mene ... nikada, ali baš nikada se ne kunem da bih nekoga uvjerio u istinitost onoga što kažem. Jednostavno, ne volim lagati kao što se ne volim svađati, ne znam se svađati. Narod lijepo kaže da su u laži kratke noge i to je prava istina. Mislim da je jedan od mojih problema što ljudima uvijek vjerujem u ono što kažu, da bih tek kasnije otkrio pravu istinu, ispravnije je reći dok se sami ne izgube u svojim lažima.
OdgovoriIzbrišiUvjerila sam se da iskrenost ne mora biti nužno potpuna istina, nekad čovjek u afektu kaže stvari koje su ili pretjerane ili djelomično istinite, a moguće i neistinite. No, u tom trenutku, čovjek u afektu je potpuno iskren i prema sebi i prema drugima. Kaže ono što mu je trenutno na umu. Takve iskrenosti mogu povrijediti i naljutiti čovjeka kojem je upućena. Po tome je možda bolje prešutjeti neke stvari, jer se često nađemo i sami u situaciji da zapravo ne mislimo pola toga što smo u afektu izgovorili. Postoji i iskrenost prema samome sebi. Koliko smo zapravo tu iskreni, svatko sam za sebe može reči. Nekad smo svjesni nekih stvari koje želimo promijeniti kod sebe pa nam nije ugodno čuti kad nam netko ukaže na naš problem. Mislim da trebamo biti pažljivi u iznošenju neugodnih istina, tako da sam definitivno za doziranje na pravi način i u pravo vrijeme, a koje je vrijeme najbolje za reči istinu, to je opet individualno stanje. Netko će cijeniti iskrenost na taj način, a netko neće, i to je ok, ljudi smo, ponekad puno kompliciraniji nego što mislimo.
OdgovoriIzbrišiSad si me sjetila na onaj čest scenarij koji je praktički uvijek podloga nekih intriga u filmu. Imati neku tajnu koja je destruktivna ali mora izaći na površinu. I onda kad bomba grune-kad druga strana sazna od treće ispadne još žešći fijasko nego da je saznala iz prve ruke. Ali nije prešućivanje isto što i laž (iako smo zaključili da i laž u određenoj situaciji može biti sasvim legitimna) ljudi najčešće čekaju pravi trenutak ali prije dođe do toga da ta bomba grune nego što dođe pravi trenutak. To je sad pomalo i stvar psihologije...možda. Što se afekta tiče čovjek u afektu u principu govori stvari koje i ne misli samo iz želje da povrijedi da vrati trenutni osjećaj onom koji je on imao kad ga je ovaj isprovocirao i to se u večini slučajeva izgladi iako nije uvijek pravilo.
OdgovoriIzbrišiUvijek sam za iskrenost makar zaboljela i boljela
OdgovoriIzbrišiSVI lažemo, ali doziramo laž----ne budite vi prethodnici tako sigurni u svoje izjave o istini. Nauka kaže, da je LAŽ ISTINA ako je izgovoriš s uvjerenjem, da će drugoj osobi goditi. Ako ti je imalo stalo do mira drugoj osobi, ona PREŠUĆENA istina nije laž. Prešutjeti istinu je umijeće komunikacije. Nagore laži su naših političara koji nas dnevno uvjeravaju, da živimo bolje nego ikad a zaboravljaju, da one sitne povišice pojede inflacija od 3,8% najveća u EU. TKO ima MUDA penzionerima reći da su im mirovine divne i da sebi sad za Uskrs mogu kupiti sve što žele i platiti račune koji su enormno išli "gore"?
OdgovoriIzbrišiJedino u ZDRAVSTVU laži nema : po novom kodeksu, pacijentu od karcinoma pluća moraš reći da ima tu bolest, a ne da kašlje i mršavi od viroze.....To se NE RADI.
Osobna, nisam za velike laži, ali jesam za prešućenu istinu. Pa i ovdje i na starom blogu pogledajte kako se komunicira : sve u superlativima , pa pogledajte naše blogere u OSOBNOM profilu : osim spola i naziva stranice samo nekolicina imaju i neke osobne podatke........Zar to nije zavaravanja ( NE treba ime i prezime, naravno ) grupe ljudi koji komuniciraju i to baš lijepo i kulturno na dnevnoj bazi ????
Da čujem odgovor........Hvala