Dragi naši blogeri, vrijeme je za novu temu :)
Svi kažemo da cijenimo istinu, ali društvo funkcionira na malim lažima. Postoji li situacija u kojoj je plemenitije lagati nego reči istinu? Biste li radije živjeli u savršenoj laži (gdje ste sretni, ali ništa nije stvarno) ili u surovoj, pa čak i bolnoj istini? Cijenite li iskrenost pod svaku cijenu ili mislite da ju treba dozirati?
Onaj ludi Kant bi rekao da je laž kategorički loša stvar (uvijek treba govoriti istinu) i onda kad se zna da će ta istina imati grozne posljedice. Tipa onaj primjer u kojem se ludom psihopatu koji s nožem traži čovjeka da ga zakolje treba reći istinu. Samo da se zadovolji princip. Mislim reći da je laž kategorički loša stvar bez iznimke ne mogu naći bolju riječ za to nego da to znači govoriti idiotski. Ako govorenje istine poluči neki domino efekt u kojem će ispasti samo zlo (što ne mora biti i u ovako ekstremnom primjeru koji navodim) zar se onda laž ne može uzeti pod pozitivnu stvar? Sve ovisno o situaciji stvari se ne mogu gledati crno-bijelo tako da je moj odgovor da definitivno treba dozirati.
OdgovoriIzbrišiJako dobra tema. Osobno, smatram da je najveći lažljivac onaj koji tvrdi da nikad nije lagao. Napisat ću i ovo...reći nekome istinu isto je kao baciti bisere pred svinje. Mislim, čak sam sigurna da je nekada bolje i ispravnije lagati.
OdgovoriIzbrišiInteresantno je da se mnogi kunu kako vole istinu, iskrenost ali to je daleko od prave istine ali zapravo se ni oni toga ne drže i boje se čuti istinu jer često puta ona zaboli. Neki time i opravdavaju uvrede i svoje ružno ponašanje. Na pr. baš iskrenost često me odvela na pogrešan put na blogu.hr.
Iako sam sada navela dosta loših i negativnih primjera ipak više volim iskrenost ma koliko nekad boljela.
@ Teuta ... Umjesto da puno pišem reći ću tek par riječi. U potpunosti se slažem s ovime što si napisala. Znaš ti mene ... nikada, ali baš nikada se ne kunem da bih nekoga uvjerio u istinitost onoga što kažem. Jednostavno, ne volim lagati kao što se ne volim svađati, ne znam se svađati. Narod lijepo kaže da su u laži kratke noge i to je prava istina. Mislim da je jedan od mojih problema što ljudima uvijek vjerujem u ono što kažu, da bih tek kasnije otkrio pravu istinu, ispravnije je reći dok se sami ne izgube u svojim lažima.
OdgovoriIzbrišiUvjerila sam se da iskrenost ne mora biti nužno potpuna istina, nekad čovjek u afektu kaže stvari koje su ili pretjerane ili djelomično istinite, a moguće i neistinite. No, u tom trenutku, čovjek u afektu je potpuno iskren i prema sebi i prema drugima. Kaže ono što mu je trenutno na umu. Takve iskrenosti mogu povrijediti i naljutiti čovjeka kojem je upućena. Po tome je možda bolje prešutjeti neke stvari, jer se često nađemo i sami u situaciji da zapravo ne mislimo pola toga što smo u afektu izgovorili. Postoji i iskrenost prema samome sebi. Koliko smo zapravo tu iskreni, svatko sam za sebe može reči. Nekad smo svjesni nekih stvari koje želimo promijeniti kod sebe pa nam nije ugodno čuti kad nam netko ukaže na naš problem. Mislim da trebamo biti pažljivi u iznošenju neugodnih istina, tako da sam definitivno za doziranje na pravi način i u pravo vrijeme, a koje je vrijeme najbolje za reči istinu, to je opet individualno stanje. Netko će cijeniti iskrenost na taj način, a netko neće, i to je ok, ljudi smo, ponekad puno kompliciraniji nego što mislimo.
OdgovoriIzbrišiSad si me sjetila na onaj čest scenarij koji je praktički uvijek podloga nekih intriga u filmu. Imati neku tajnu koja je destruktivna ali mora izaći na površinu. I onda kad bomba grune-kad druga strana sazna od treće ispadne još žešći fijasko nego da je saznala iz prve ruke. Ali nije prešućivanje isto što i laž (iako smo zaključili da i laž u određenoj situaciji može biti sasvim legitimna) ljudi najčešće čekaju pravi trenutak ali prije dođe do toga da ta bomba grune nego što dođe pravi trenutak. To je sad pomalo i stvar psihologije...možda. Što se afekta tiče čovjek u afektu u principu govori stvari koje i ne misli samo iz želje da povrijedi da vrati trenutni osjećaj onom koji je on imao kad ga je ovaj isprovocirao i to se u večini slučajeva izgladi iako nije uvijek pravilo.
OdgovoriIzbrišiUvijek sam za iskrenost makar zaboljela i boljela
OdgovoriIzbrišiSVI lažemo, ali doziramo laž----ne budite vi prethodnici tako sigurni u svoje izjave o istini. Nauka kaže, da je LAŽ ISTINA ako je izgovoriš s uvjerenjem, da će drugoj osobi goditi. Ako ti je imalo stalo do mira drugoj osobi, ona PREŠUĆENA istina nije laž. Prešutjeti istinu je umijeće komunikacije. Nagore laži su naših političara koji nas dnevno uvjeravaju, da živimo bolje nego ikad a zaboravljaju, da one sitne povišice pojede inflacija od 3,8% najveća u EU. TKO ima MUDA penzionerima reći da su im mirovine divne i da sebi sad za Uskrs mogu kupiti sve što žele i platiti račune koji su enormno išli "gore"?
OdgovoriIzbrišiJedino u ZDRAVSTVU laži nema : po novom kodeksu, pacijentu od karcinoma pluća moraš reći da ima tu bolest, a ne da kašlje i mršavi od viroze.....To se NE RADI.
Osobna, nisam za velike laži, ali jesam za prešućenu istinu. Pa i ovdje i na starom blogu pogledajte kako se komunicira : sve u superlativima , pa pogledajte naše blogere u OSOBNOM profilu : osim spola i naziva stranice samo nekolicina imaju i neke osobne podatke........Zar to nije zavaravanja ( NE treba ime i prezime, naravno ) grupe ljudi koji komuniciraju i to baš lijepo i kulturno na dnevnoj bazi ????
Da čujem odgovor........Hvala
@Poetika U pravu si sa svime što si navela, definitivno ne bi bilo dobro u zdravstvu prešućivati istinu, no ne znam dali bi sa psihološke strane možda pacijentu pomoglo ublažavanje iste, na to me navodi placebo efekt nekih lijekova, stavljam naglasak na "možda". Što se ostalih situacija tiče, definitivno je prešućena istina bolja nego laž ili gruba istina, ali treba znati i izvagati kad treba nešto prešutjeti, a kad ipak reči istinu. Kao što ti kažeš, to je umijeće. Kad bi naši političari prešućivali istinu umjesto da nas muljaju, zanima me koji bi efekt to imalo na narod. Možda bi snosili više odgovornosti, ovako mi se čini da serviranjem laži izbjegavaju odgovornost, iako svi kuže da lažu, opet narod ništa ne poduzima. Interesantno je to. Što se blogera tiče, ne znam otkud se uvukla ta samozatajnost, no unatoč tome, polaganim otkrivanjem kroz postove i komentare, dosta se nauči o osobi, to čak daje i dozu zanimljivosti rekla bih. Imamo priliku upoznavati se na jedan drugačiji način od klasičnih tipova upoznavanja.
OdgovoriIzbrišiHvala ti, baš si lijepo odgovorila. Ti si na starom blogu bila vrlo samozatajna i pismena osoba, ovdje otkrivaš polako dio po dio svog lika ne kroz postove, nego kroz komentare. I na tome si vrlo korektna a kažeš što misliš, ponekad- i što osjećaš
OdgovoriIzbrišiNitko, ama baš nitko, neće me uvjeriti da nikad nije izgovorio laž tj. da je samo nešto prešutio. To su ipak dvije različite situacije. Naravno da neću nekom strancu kojeg sam slučajno srela u kafiću reći iskreno i otvoreno sve o sebi. Dakle doziranje uvijek mora biti.
OdgovoriIzbrišiSjetila sam se svoje prve veće laži koje se sjećam, bilo je to u osnovnoj školi, prvi ili drugi razred, bio je dan pionira, svi su došli obučeni kao pioniri osim mene, skužila sam to prije nego sam ušla u učionicu, brzo sam potrčala kući, obukla zgužvanu košuljicu i plavu suknjicu, stavila crvenu maramu i pionirsku kapu i otrčala nazad u školu. Već sam dosta kasnila, došla sam plačući u školu i rekla sam svima da mi je stao sat 😁 ne znam jesu li mi povjerovali, ali su me dobro tješili.
IzbrišiTo je jedna malecka laž skroz nedužna. Slična je lažima koje su i ostali znali izgovoriti u toj dobi. Takve laži se opraštaju...
IzbrišiKad je bila nagrada za tri najbolje učenice škole, jedna bila moja, stigao mail da obavezno budu u uniformama (medicinska škola), ja zaboravio, moja jedina bila dotjerana bez, rekao da nisam dobio mail, a poslije još se zapetljavao da sam ga naknadno našao u spamu, eh, to su mi povjerovali...
IzbrišiMa bravo hehehehe. Tako govori čovjek koji ne laže...
IzbrišiPa ima onih koji nikad ne lažu samo ne govore istinu :D ali ozbiljno od pitanja tko laže više tko manje meni je interesantnije pitanje to može li laž biti kategorički loša stvar. Ja kažem da ne ože štoviše nekad sasvim kontra mže biti i dobra. Laž kao protekcija (od destruktivne istine, traume emocionalnog loma integriteta) ili i života u ekstremnom primjeru koji sam naveo u prvom komentaru. Inače to koje je ime iza aliasa skroz je irelevantno pitanje ono što iza istih kažemo ostaje u ogranku privatne y osobe s grđanskim imenom i prezimenom a kao Teatralni puno je jednostavnije kreativno se izraziti nego kao privatna xy osoba. Od pitanja koje je ime iza aliasa daleko je napetije pitanje koji je alias iza imena.
OdgovoriIzbrišiIsto se odnosi i na blog. Jasno da nećeš u profilu sve napisati o sebi, ne samo da bi to bilo naivno već i dosadno. Ovako se polako upoznajemo i osim toga, svaki čovjek ima neku svoju intimu koju čuva samo za sebe i to je ok, to treba poštivati...
OdgovoriIzbrišiistinu moramo govoriti samo kad se ispovijedamo i razgovaramo sa svećenikom, u svim ostalim situacijama valja dobro razmisliti kad je bolje nešto prešutjeti ili malo ublažiti gorku istinu
OdgovoriIzbrišiŽivimo u civilizaciji laži što se tiče društvenog života i politike, Goebbelsovo da ponovljena laž postaje istinom je prihvaćeno ikao jedno od ptavila marketinga, to nam je većini jasno, Partibrejkersi lijepo u "Hipnotisanoj gomili" pjevaju "Da li veruješ meni ili misliš svojom glavom?", vjerujem da se više pitanjem cilja na privatan život i mikrosvijet, tu sam uglavnom za iskrenost, ne bih rekao istinu, s tim da me zbilja nikad nije zanimalo "A koliko si ih imala do sad'" kao u onoj čak za Bregu bezveznoj pjesmi.U međuljudskim odnosima čak pokušavam kalkulirati, ili barem dozirati prema onima s kojima se duže znam, recimo jučer me svrbjelo ali nisam ušao u diskusiju o braku kontra svoje stare poznanice :P
OdgovoriIzbriši